Dilema da li zaposleni ima pravo na refundaciju troškova prevoza u situaciji kada je javni prevoz besplatan, još uvek postoji. Tim povodom Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja je objavilo Mišljenje povodom spornog pitanja.

Navedenim mišljenjem se potvrđuje da zaposleni ima pravo na plaćene troškove dolaska na rad i odlaska sa rada, a poslodavac treba svojim opštim aktom da uredi ovo pitanje. 

Očekujem da se i Ministarstvo finansija oglasi povodom ovog pitanja, jer se u praksi pojavio opravdan strah da će u ovoj situaciji inspektori takvo davanje zaposlenom okarakterisati kao zaradu i obračunaće porez i doprinose na zaradu.

Mišljenje Ministarstva rada prenosimo u celosti:

"Odredbom člana 118. stav 1. tačka 1) Zakona o radu ("Sl. glasnik RS", br. 24/2005, 61/2005, 54/2009, 32/2013, 75/2014, 13/2017 - odluka US, 113/2017 i 95/2018 - autentično tumačenje - dalje: Zakon) propisano je da zaposleni ima pravo na naknadu troškova za dolazak i odlazak sa rada u skladu sa opštim aktom i ugovorom o radu, u visini cene prevozne karte u javnom saobraćaju, ako poslodavac nije obezbedio sopstveni prevoz.

Dakle, obaveza je poslodavca da zaposlenom nadoknadi troškove dolaska i odlaska sa rada, a u visini cene karte u javnom saobraćaju ili da organizuje sopstveni prevoz zaposlenih kojim će im omogućiti dolazak i odlazak sa rada.

Ne ulazeći u način na koji će zaposleni dolaziti i odlaziti sa rada, Zakon je definisao visinu troškova prevoza koju poslodavac mora da mu nadoknadi i koja je određena prema visini cene karte u javnom saobraćaju. Naime, Zakon polazi od pretpostavke da trošak za dolazak i odlazak sa rada uvek postoji (osim kada poslodavac organizuje sopstveni prevoz), da zbog toga zaposleni treba da ima pravo na naknadu ovog troška.

Svakako je u daljoj razradi za ostvarenje ovog prava bilo neophodno da se opštim aktom (kolektivni ugovor i pravilnik o radu) i ugovorom o radu dalje uređuje ova materija, a praksa je pokazala da se navedenim aktima pokriva i brojnost situacija koje nastaju u određenim slučajevima koje se ne mogu izričito podvesti pod propisanu normu o visini ovog troška (npr. kada se rad odvija na mestima na kojima nije organizovan javni prevoz) ili kada poslodavac pristaje da naknadi troškove i u većoj visini od propisane (u određenim slučajevima poslodavac dogovara kroz kolektivni ugovor ili ugovor o radu ili određuje u pravilniku o radu da visinu ovog troška odredi na drukčiji način npr. prema ceni goriva za određenu kilometražu ili sl).

Zakonsko merilo za određivanje visine naknade na koju zaposleni ima pravo, u slučaju besplatnog javnog prevoza negiralo bi samo pravo, iako se prilikom utvrđivanja ove norme pošlo od pretpostavke da trošak uvek postoji, osim u situaciji kada poslodavac obezbeđuje sopstveni prevoz. Dakle, zaposleni nisu po automatizmu izgubili pravo na naknadu troškova prevoza, već je potrebno rešiti pitanje načina i visine isplate ove naknade.

Imajući u vidu sve navedeno, mišljenja smo da opštim aktom i ugovorom o radu može da se uredi merilo za naknadu troškova dolaska i odlaska sa rada rukovodeći se visinom poslednje isplaćene naknade po ovom osnovu, pre novonastale situacije vezano za besplatan prevoz u gradu Beogradu.

Ukazujemo da je odredbom člana 80. stav 2) Zakona o državnoj upravi ("Sl. glasnik RS", br. 79/2005, 101/2007, 95/2010, 99/2014, 47/2018 i 30/2018 - dr. zakon) propisano da mišljenja organa državne uprave nisu obavezujuća."

 

(Mišljenje Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, Sektor za rad, br. 131128 2025 13400 001 000 011 024 od 10.2.2025. godine)